29
petak
ožujak
2013
“The truth will set you free, but first it will piss you off.”
Možete li zamisliti mladu djevojku koja leži u krevetu na rubu živčanog sloma, zbog
tisuću i jedne gluposti koju proživljava!? Ako možete, onda ste me dobro zamislili!
Sa premalo godina ( a vjerujte kad Vam kažem da nisam neka petnaestogodišnja djevojčica frustrirana
prvom srednjoškolskom propalom ljubavi! ) dolazim u kuću svojih voljenih roditelja
da bi me dočekalo što ? Pogled pun bijesa, razočarenja, i osude jer je tatin kolega s posla, Meho
danas pričao kako mu je sin rekao da ode u penziju a da će mu on svaki mjesec uplaćivati
koliko mu god novaca bude trebalo. A njegova jednako savršena kćer, isto doktorica, je rekla
da ako želi ona mu može kupiti novi auto, jer ovaj 10 godina star Ford nije dovoljno dobar za njenog taticu!
Nakon što je moj tatica ovu cijelu bajku prepričao meni, sa naglaskom na to kako ja nikad ali nikad
neću završiti fax kao što je medicina ( jer me ne zanima? ) i kako on nikada neće imati
tako sigurnu penziju jer smo ja i moj brat štakori koji su razmaženi i ništa više!
U redu, to sve mogu zanemariti i pripisati to lošem danu na poslu. Ali i dalje boli!!
Dalje, mama. Predivna žena, ogromnog srca, puna razumijevanja i dobrote. Ima BAP!
Bipolarni poremećaj. I nakon što je od 14.11 do 20.1 bila u bolnici zbog maničnih faza
za vrijeme kojih je takve gadosti izmišljala i govorila susjedima da nisu htjeli razgovarati s bratom,tatom
i samnom! Ona se vratila, i pala u tešku depresiju. I sada svaki dan kada uđem u kuću me pogleda onim zatupljenim pogledom
u kojem jedan običan čovjek ne može iščitat ništa osim praznoće i tuge i neke čudne vrste psihičke truleži.
I ja znam da mi je mama i da nije ona kriva za to! Ali ja bih zaista voljela ući u kuću, da mi se ona nasmije, da me tata
ne strelja pogledom jer mu je bio loš dan. Ali valjda to tako mora biti. Ja znam da bi moj tata bio druga osoba da me nema.
I on, i svi naši bliski kažu da sam mu ja jedini oslonac, i on je meni. Zbog mamine bolesti ja s njom jedva i razgovaram.
A s njim, ajmo samo reć da sam njega zvala kada sam dobila prve "stvari", prvi poljubac isto tako postao je tatina domena,
a danas pričamo praktički o svemu. Osim o seksu jasno, jer
ja sam njegova mezimica i to je u njegovoj glavi ne pojmljivo. Što mi je jasno.
I ljuta sam sad. Upravo zbog svega navedenog! Jer ja nisam loša, ja ne radim "sranja" u koja se upuštaju
moji vršnjaci. Ja pišem ovaj bolg u nadi da će mi biti lakše. Valjda hoće.
Jedino što me tješi je činjenica da iz ovako loše situacije može ići samo prema boljoj.
Neznam više što napisati da utješim sama sebe.
I evo ovom prilikom pozdravljam dio sebe koji je zakopan negdje duboko u meni i samo čeka da prsne
i da i on samnom počne plakat svaku večer prije spavanja, kad mama uđe u sobu i kaže :" Opet imam crne misli, strah me..."
Ovaj post nema potpis.
komentiraj (0) * ispiši * #
17
nedjelja
ožujak
2013
To be in a couple, do you have to put your single self on a shelf?
Inspirirana dugom poslijepodnevnom kavom provedenom kod moje srodne duše, Ane ( dugogodišnje najbolje prijateljice) ,
u glavi mi se postavilo pitanje, koliko je veza zapravo ograničavajuća?
Da Vam kažem na samom početku, ja imam predivnog dečka, nasmije me, cijeni me, i da ne lažem, sex je odličan. Zajedno smo već godinu i pol.
No, moje pravo pitanje postavljeno samoj sebi je : Koliko sam ja zapravo spremna odreći se sebe zbog nas? Vrijedi li to ?
Trebam bi se zaista odreće sebe kao zavodnice, žene lavice kao žene dostojne 21. stoljeća?
Odgovor : Neznam. Zapravo je -neznam- moj pravi odgovor na svako ovako postavljeno pitanje.
Uredu, dakle odlučila sam mu se u potpunosti posvetiti, biti njegova, zanemariti ostale muškarce. Odlučila sam paziti što jedem,
jer bez obzira što mi on uvijek govori kako sam lijepa, znam da mu nije drago kad nabacim koji kilogram više.
I zaista mi nije teško. Zapravo, on me nekako podsvjesno tjera da budem bolja, iskrenija prema sebi i drugima, da razmišljam
prije no što zinem, jer zaista znam "provaliti" glupost ili biti neugodna. Ali s druge strane to sam ja.
Ona koja zvuči zlobno, a zapravo kaže samo najrealniju istinu, koja se glasno smije i obožava mačke ( iako ih on nepodnosi), koja
slini za apsolutno svakom novom kolekcijom koju ugleda na FashionTV-u ( jer si ju nažalost nemože priuštiti) ?
Trebam li se svega toga odreći, ili barem ublažiti sve to moje veliko "ja" zbog toga danas jako popularnog kompromisa u vezi?
Neznam. Kompleksna su ova ljubavna popitivanja same sebe.
No na kraju dana jedino što je zaista bitno je to da kada oko ponoći prije spavanja, naslonjena na rub prozora sa cigaretom u ruci,
vidim njegovo ime na ekranu mobitela i moje se lice ozari blistavim osmjehom.
Osmjeh. I onaj titravi blesavi osjećaj oko srca na spomen njegova imena. To je bitno.
A ostalo... Ostalo je valjda kompromis.
For ever yours; FromCro.
komentiraj (7) * ispiši * #
